Jedan jesenjski zagrebački dan. Tmuran i siv, sa golemim oblacima koji su iznad grada plovili poput divovskih balona, tromo i samosvjesno. Sunce se sakrilo negdje iza njih, pa je temperatura dobila priliku da izvede još jedan od svojih čuvenih, potpuno neočekivanih, dvostrukih salta sa vijkom – uz najbolje ocjene, naravno. Cilj je bio poznat. Na startu sam već stajao i čekao da se niz šine dokutrl...
Read More...
15 do. Kazaljke na satu su komotno mogle pokazivati da sam došao i nekoliko sati ranije, no ja bih je i dalje istom mirnoćom dočekao ne mareći pretjerano za vrijeme. Iako, priznajem, uvijek bi ga nekako usfalilo u onim zajedničkim trenucima. Vjerojatno mi se tako svetilo, ali za to nije bilo konkretnih dokaza. Još. Ovaj sam je put čekao pored cviječarskog štanda, promatrajući široki popločani trg...
Read More...
Naš ulaz u Miškinoj 9 i nije baš neki reprezentativni primjerak jednog urbanog, gradskog haustora. Nekako je nepriodno stisnut između dviju zgrada, kao da su i sami graditelji ostali zatečeni prividom prostora koji taj razmak ostavlja, pa brže bolje sve stisnuli i ugurali u to što su imali. Iza tamno smeđih, vremenom i dlanovima izlizanih vratiju, Miškina 9 skrivala je svojih pet stanova i njihove...
Read More...
Zar već? – negdje kroz labirint misli provuklo mi se shvaćanje, sasvim polako, nečujno. Opušak s kojeg sam upravo bio punim plućima povukao dim, dogorijevao je svome kraju. Zadržavši dah, sklopio sam kapke i stopio se u taj poznati mir što nastupi prije svakog buđenja, taj kratki trenutak neizvjesnosti prije no što izdahnem i cijeli se svijet promijeni u plimi slika nošenih jednom običnom mišlju....
Read More...